Predstava „Na dnu oceana postoje neki svjetovi“, u produkciji Arterarij kazališta, nastala je prema motivima Euridipove „Medeje“ pri čemu je u izvedbeno tkivo same predstave decentno ugrađena prikupljena dokumentarna građa o slučajevima infanticida.
Glavni protagonisti ove predstave, kao i u originalnom predlošku, i dalje su Jazon i Medeja. No, u viziji i režiji Romana Nikolića, Medeja više nije čarobnica, kćerka kolhidskog kralja Ejeta, niti je Jazon vođa Argonauta.
U suvremenom svijetu oni su jedan uobičajen i gotovo ni po čemu poseban bračni par. Oni ne obnašaju nikakve javne i društveno odgovorne dužnosti. Oni nisu opterećeni društvenim ulogama i funkcijama koje su im zadane naslijeđem. Oni su bračni par s dvoje djece koji živi u obiteljskoj kući s lijepo uređenom okućnicom u samom centru grada. No, poput Euripidovih junaka, oni su također i bračni par čija je „ljubav“ spletom akumuliranih životnih iskustava dovela oboje do točke loma, točnije do razilaženja u viziji budućnosti.
U ovaj labirint bogatog i složenog ljubavnog odnosa gledaoce vodi složen metaleptički narativni okvir kojeg Romano Nikolić suptilno gradi sudaranjem intenzivnih glumačkih kreacija s poetskim slikama u ambijentu ruinirane, napuštene obiteljske kuće. U tom prostoru miješaju se bešavno svakojaka sjećanja. Miješaju se trenutci sadašnjosti s trenutcima prošlosti. Miješaju se nedosanjani snovi, neizgovorene opaske, zamjerke, ali i mnoštvo uspomena na ljubav, sreću, ispunjenje i međusobno povjerenje. U tom prostoru bračnih igara ustanovljuju se suvremeni Jazon i Medeja. Oboje ogorčeni na svoj način. Oboje dovedeni do ruba samopropitkivanja koje vodi u krizu identiteta.
Što uopće znači uspostaviti i izgraditi sebe temeljem odnosa s drugim? Ili kako bi suvremena Medeja rekla „Koja sam to ja – kada sam samo ja? Kada nisam ničija žena, ničija majka, kćer. Koja sam to ja – kada sam samo ja? I jesam li ikad bila samo ja? Tko sam zapravo – ja? Tko sam ja bez – ti i ja? Tko sam ja bez – mi?“
Olja Lozica, dramaturginja
Galerija
Iz medija
Romano Nikolić stvorio je Medeju za 21. Stoljeće
Arterarij ovom predstavom potvrđuje svoj status (malog, nezavisnog) kazališta koje se hrabro hvata ukoštac s temama o kojima svi ostali šute.
…Taj intimni prostor snažno radi za predstavu koja je porušila sve zidove kazališta, jer publika (samo ih je dvadesetpetero) doslovno diše u lica glumaca, ona je gost u njihovu dnevnom boravku, voajer tragedije. A oni su bračni par s djetetom, dobrostojeći ljudi koji si mogu priuštiti kuću s jabukom i toboganom u vrtu. Oni su i ljudi koji se vole, koji nisu slučajno zajedno. A opet sve vodi u tragediju. Kako i zašto? Gdje je ta točka ljudskog pucanja? To su pitanja koja istražuje ova predstava. Olja Lozica je od naoko svakodnevnih rečenica, tako čestih u kućnoj komunikaciji, stvorila rečenice koje su putokaz i za sreću i za najveću nesreću. U svakom čovjeku doslovno postoje oceani i u njemu neki nedokučivi svjetovi, poručuje ta predstava. I plaši, jer što ako se Medejina tragedija može dogoditi i nama?
Frano Mašković i Anita Matić Delić potvrđuju se ovim ulogama kao dvoje istinski velikih glumaca, a prvakinja Kerempuha je i sjajno iznenađenje u velikoj dramskoj roli. Oni ovdje imaju najteži glumački zadatak, jer ništa ih ne brani od publike, i baš to su okrenuli u svoju korist. Toliko su koncentrirani jedno na drugo da iz toga izvlače pravu glumačku snagu; svaka je njihova emocija iskrena, prenesena s pravom mjerom, duboko proživljena… Gledate ih i morate im vjerovati. Njihova tragedija potrese vas do srži, jer svatko od nas bio je u njihovim cipelama. I nas su ostavljali, varali, i mi smo ostavljali, varali… Arterarij ovom predstavom potvrđuje svoj status (malog, nezavisnog) kazališta koje se hrabro hvata ukoštac s temama o kojima svi ostali šute. Postaju time svojevrsni glas savjesti, ne samo kazališta, nego i društva u cjelini. Dramaturginja Olja Lozica u predstavi “Na dnu oceana postoje neki svjetovi” istkala je putokaz za najveću nesreću.”
